Doktorska disertacija se bavi konverzacionim konstruktima, kao novom temom u relacionističkom pristupu psihologiji ličnih konstrukata. Naime, sve su uticajniji napori da se konstruisanje interpretira kao socijalna i diskurzvina praksa (Procter, 2009; Stojnov and Butt, 2002; Stojnov, Dzinovic and Pavlovic, 2008; Stojnov and Procter, 2012). Najznačajnija novina koju donosi ova disertacija sastoji se u tome što omogućuje da se konstruisanje posmatra kao proces uronjen u živu govornu situaciju. Ovakav pristup nam omogućuje da konstrukte sagledamo iz nove perspektive, kao dijaloška sredstva, nastala u borbi različitih dijaloških pozicija, koje se konstituišu u neposrednoj govornoj komunikaciji. Konstrukte koje sagovornici ko-konstruišu u svakodnevnoj retoričkoj praksi autor naziva konverzacionim konstruktima.